1 Moje dve priče čet ruj 15, 2011 3:50 pm
Warrior Soul
Prozirne duše
- Spoiler:
- Pevala mu je, svojim visokim, detinjim glasom, čak i sada. Tako je volela da peva, a niko, niko na svetu, nije pevao kao ona. Niko veselije, niko setnije od nje. Čak i sada, još uvek peva, iako nema usana ili glasa. I dalje peva. To mu je pružalo utehu, nekoliko godina. Ili su u pitanju bili minuti?
Kako se ritam promenio i otišao u nepoznato, morao je da prestane da se pretvara i oda počast umetniku koji je iz gitare izvlačio te setne, najsetnije, zvuke u susednoj sobi.
Noći su bile hladne, a on je sedeo na prozoru. Vetar mu je mrsio kosu, a prsti su mu trnuli od hladnoće. Povremeno prineo bi šake usnama i blago dunuo u njih. Ništa time nije postizao, ni dah mu nije bio topao kao nekada. No, nije ni pomišljao da zatvori širom otvoren prozor, i sedne unutra, možda se ogrne toplim pokrivačem i malo odspava do ne toliko dalekog jutra.
Previše je pomno posmatrao grad. Pomerao se pod njim i svud žurio, nekako uvek svestan njega, posmatrača. Nemo je dizao pogled ka njemu, kao da očekuje odobravanje ili uništenje.
Kralj bez zemlje posmatrao je grad bez gospodara. Povremeno, zagladio bi umršenu, tamnu kosu, i dunuo u smrznute šake.
***
’’Aragore?’’
’’Earte.’’
’’Šta radiš, Aragore?’’
’’Posmatram.’’
’’Koga?’’
’’Grad.’’
’’Samo posmatraš, Aragore?’’
’’Da.’’
’’Šteta, šteta. Što ne bi ustao, Aragore? Grad je tako blizu, samo kroz ova vrata. Mogao bi da siđeš dole na ulicu, učestvuješ u životu...’’
’’Da li je zaista toliko blizu koliko obećavaš, Earte?’’
’’Ne, verovatno ne, Aragore. Ustvari, siguran sam da bi ti trebale godine da pređeš taj kratak put od tog prozora do ulice. Ali, mislim da ne bi zažalio.’’
’’Ne zažaliti?’’
’’Da, Aragore, i to se dešava.’’
’’Kako je to, Earte? Ne žaliti.’’
’’To znači biti zadovoljan. Biti voljan da platiš cenu, utrošiš snagu i vreme i onda ponosno staneš i posmatraš ono što si postiga, bilo to putovanje ili delo sopstvenih ruku...’’
’’Mislim da nešto tako nikada nisam osetio, Earte. Ja stalno žalim. Žalim što sam živ, žalim što ustajem svake noć. Ponekad, žalim čak i što je posmatram tako pomno.’’
’’Ne možeš je dobiti nazad, Aragore.’’
’’Znam.’’
’’Bila je to njena odluka.’’
’’I to znam.’’
***
’’Mladić baš vešto svira gitaru, ne slažeš li se, Aragore?’’
’’Slažem se, Earte. Slažem se.’’
’’Mora biti dubok bol koji ga je naterao da ovako setne tonome izvlači instrumentu sa usana.’’
’’Nikakvog bola nema, Earte. Slušaj pažljivo. Čak i u seti, krije se veselost, u svetlosti tama. Ovaj mladić još nije okusio bol. Samo ga zamišlja, sedeći sam na svom prozor.’’
’’Kao i ti, Aragore?’’
’’Ne, Earte. Ja svoj bol ne zamišljam. Ja ga se sećam.’’
’’Grešiš, Aragore. ’’
***
’’Znaš, ne možeš večno sedeti na tom prozoru.’’
’’Zašto?’’
’’Grad će jednom nestati. Ljudi koji ga čine polako će se vratiti unazad kroz vreme, na ono što su na početku i bili, ili će zablistati i nestati u svemiru poput zvezde padalice, ali neće zauvek ostati ovde. Zemlja će se zatresti, a zarđale ruševine će, uz tužno škripanje poslednje tužbalice vetra, nestati. Doduše, ako ostaneš dovoljno dugo na jednom mestu, možda doživiš da ga vidiš kako se ponovo rađa, mlađan i blistav, pun nade i spreman da se uhvati u koštac sa svetom.’’
’’Ponovo rođen...’’
***
’’Zašto si još uvek tu, Earte?’’
’’Ne mogu da odem, Aragore.’’
’’Zašto?’’
’’Stepenište se srušilo.’’
’’Zašto?’’
’’Došlo je do onog drhtaja o kome sam ti pričao.’’
’’Zaista?’’
’’Zaista.’’
’’Kad?’’
’’Ne tako skoro, ne tako davno. Ne znam. Nisu li ti se prsti više smrznuli?’’
’’Izgleda da nisu.’’
’’Misliš da bi mogao da ih razmrdaš dovoljno da izvučeš koji ton iz ovog starog instrumenta?’’
’’Možda. Odakle ti?’’
’’Ostao za mladićem. Kupio je novu, izgleda, pa je odbacio staru.’’
’’Ne valja to, Earte.’’
’’Ja znam to, ti znaš to, bolje nego svi drugi na ovom svetu, ali ne i on. I? Hoćeš li svirati?’’
’’Hoću.’’
***
Ton je bio tako setan, kao da samo vreme plače što više nije mlado. Smrznutim prstima trebalo je nešto vremena, ali konačno su uhvatili ritam glasa i žica, te su vešto skakali sa jedne na drugu, kako su naučili još na početku vremena i iz gitare izvlačili tonove za koje ni sama muzika nije znala da postoje. Neki su bili duboki kao njegova tuga, a drugi visoki poput njegovog glasa, kada bi očajno uzviknuo u nebu i prokleo život što mu je uze.
***
’’Dosta je bilo, Aragore.’’
’’Mislio sam da želiš da sviram.’’
’’Želim, ali ne te pesme.’’
’’Ništa ne fali njenim pesmama.’’
’’Ništa, zaista, ali kada se upare sa tvojom muzikom... Vrati mi gitaru, Aragore.’’
’’Neću još, Earte.’’
’’Dobro, ako si tako odlučio. Ali, ne urliči više kao ranjena životinja na taj mesec.’’
’’Zašto da ne, Earte? Pa ja jesam ranjen.’’
’’Znači, i životinja si?’’
’’Možda, Earte. Ne znam više...’’
***
Tonovi su sada bili tiši, ali i dalje tako setni, tako setni. Pevali su o dubokoj, snažnoj tuzi, koja nikada neće prestati, ali nisu više uzdrmavali tkanja samog razuma. Škripanje vetra skoro ih je sasvim prigušivalo, ali Aragor je i dalje svirao. Nikome do sebi, čak ni Mari što mu dade odbačeni instrument. Nikome do njoj koja ga više ne može čuti, postavljena na prestno na kome on zauvek može da je vidi, ali nikada više da je dotakne.
***
’’Tako je već bolje, Aragore.’’
’’Meni nije bolje, Earte. Ustvari, osećam se još gore.’’
’’Ne dozvoljavam, Aragore, da ponovo u istom trenu se čuje tvoja muzika i njena pesma.’’
’’Ne dozvoljavaš, Earte?!’’
’’Da li je to bes, Aragore?’’
’’Ne, Earte. Čist očaj...’’
’’Šteta.’’
’’Ranije ti nisu smetale njene pesme.’’
’’Ranije ih je ona pevala.’’
’’Okrutan si, Earte.’’
’’Zašto? Zato što govorim istinu? Ranije ih je ona pevala. Reči je punila svojim diviljim duhom, neobuzdanom prirodom, kliktajem slobode. Tvoja muzika je davala dubinu njenim rečima, ali ona im je davala život. Ti... Kao da mrtvak peva, a njene pesme nisu tužbalice, već slavnjenice života i besmrtne vatre.’’
’’Sad više i ne želim da sviram, Earte.’’
’’Ne odustaj, Aragore. Setićeš se već još neke pesme osim njene.’’
’’Sećam se jedne svoje.’’
’’Mislio sam da ti pišeš muziku, Aragore.’’
’’Ovo i je pesma bez reči, Earte.’’
***
’’Rekao si da ćeš svirati svoju pesmu, Aragore.’’
’’Nisam, Earte. Rekao sam da se sećam jedne.’’
’’Odsviraj je.’’
’’Kasnije, Earte. Kasnije...’’
’’Kasnije će biti kasno, Aragore.’’
’’Rekao si da će grad jednom biti ponovo rođen.’’
’’Rekao sam da će se jednom možda ponovo roditi. Ako dovoljno dugo ostaneš na jednom mestu.’’
’’Ostaću onda ovde, Earte. Baš ovde. Sačeka ću da se grad ponovo rodi. Onda, odsviraću svoju pesmu.’’
’’Onda ćeš dobiti gitaru nazad tada. Neću da rizikujem da ponovo zasviraš svoju muziku i zapevaš njenu pesmu, tim svojim mrtvim, napuklim glasom.’’
***
I tako je kralj bez zemlje čekao. Čekao, ne bi li svirao pesmu bez reči, gradu bez gospodara, koji ga neće luti. Niko ga neće čuti, do Earta, koji za njegovu tugu ne mari uopšte...
- Spoiler:
- Pesma bez reči: Aragorova tuga
Sećao se vremena kada mu tišina nije bila draža od zvuka, ali svako sećanje na vreme kada je tišinu i setu smatrao krvnim neprijateljima nanosilo mu je bol. Jer, u središtu svakog takvog sećanja nalazila se ona.
Da svira naučio je na početku vremena, ali nije našao razloga da peva sve dok nije ugledao nju, kako se vitka i snena, uveija na podijumu za igru, poput vetra, poput cveta, poput pauka, pred kraljevima. O, Luna...
Na dan kada je otišla, sklopio je pakt sa neprijateljima. On će prestati da odganja setu muzikom da ispunjava tišinu rečima, ako mu bude dozvoljeno da, zauvek u tišinu, zauvek sasvim sam, pati za njom. Jednom rečeno, nikada ne zaboravljeno.
Od tada, sedi na prozoru i posmatra uspone i padove. Njene, i njenog, ljudskog, roda. I svaki je grad barem jednom osetio kako nad njim bdi kralj bez zemlje, izvor najdublje tišine.
Trenutno ne bdi, već čeka. Čeka ponovno rođenje prvog slobodnog grada, grada bez gospodara. Čeka, a Eart ga povremeno poseti ne bi li otkrio da li je spreman da odsvira pesmu bez reči.
***
’’Još uvek se nije ponovo rodio, Earte.’’
’’Znam, Aragore, i zbog toga strašno brinem.’’
’’Zašto?’’
’’Jer to znači da stari.’’
’’Šta?’’
’’Sve. Sve stari. Zato se grad još uvek nije ponovo rodio, zato se više ne podižu novi. Ciklus se već toliko puta ponovio da su i ljudi počeli da uviđaju obrazac. Stoga su pomislili da je sve već rečeno, urađeno, napisano, odglumljeno i odsvirano. Čuješ li ih?! Ne stvaraju više nove pesme, već samo pevaju stare! Prestali su da izmišljaju nove obrazce, da stvaraju uslove za novi početak jednom kada nastupi svršetak. A svršetak je blizu... ’’
’’Usna ti krvari, Earte.’’
’’Dešava se to živim bićima, Aragore, da se povrede.’’
***
Tužno škripanje vetra kroz zarđale ruševina nalikovalo je pesmi bez reči, setnom oproštaju, tužbalici glasa bez usana. Ako je bilo tako, onda stina kiša što je počela mora biti suze gorke, neproplakane.
Prineo je šake usnama i lagano dunuo u njih. Dah mu beše hladniji nego okolni vazduh. Prsti su mu bili ukrućeni, a koža pomodrela. Nije osećao hladnoću, ali je znao da je u opasnosti. I on je stario, a već dugo sedi na tomprozoru, bdi, čeka. Ni jednom nije pomislio da uđe unutra, ogreje se.
Sada, prekasno je. Seda kosa mu je duga i zamršena, a unutra više ne postoji...
***
’’Gledaj.’’
***
Na ramena mu pade težak, meki ogrtač i ubi slugu što Smrt beše poslao da mu hladi dah i usporava srce.
Eart ne beše ostario ni dana, ali mu je usna i dalje krvarila. Bila je prepuna ožiljaka, posledica mnogih nervoznih ugriza. Osim toga, ništa nije kvarilo njegov izgled mladića.
***
’’Gledaj.’’
***
Pogledao je, ali ne tamo gde mu je Eart pokazivao, već u osmotri svoje staračke, utrnule ruke i opipa izborano lice prekriveno sedom bradom. Iz skoro slepih očiju potekoše suze.
Kad? Kada je toliko ostario?
***
’’Gledaj, Aragore! Ponovo se rodio! Tamo je! Tamo je već vekovima! Aragore!’’
***
Pogledao je kud mu je Eart pokazivao, ali ništa nije video. Samo tminu i večni mrak.
Laže. Eart laže ne bi li ga naterao da peva pesmu bez reči, iako je grad još uvek mrtav, iako nikada više neće videti Lunu...
***
’’Aragore! Veruj mi, tamo je! Moraš mi verovati! Aragore?!’’
***
I dalje nije video ništa. Ali, nije ni čuo ništa...
***
’’Aragore! Moraš svirat...’’
***
Ništa nije čuo. Nije blo ni žalopojke vetra, ni suza neba. Nije čuo škripu zarđalih ruševina. Ispravio je kičmu i krenuo rukom da pipa kraj sebe. Eart mu uz uz uzdah olakšanja nežno spusti gitaru u ruke.
Krenuo je da svira, ali prsti su mu bili previše ukrućeni, pomodreli. Probao je da peva, ali mu je glas bio pregrup, napukao i starački. Gitara se bunila protiv neveštog svirača, onoga koji je naučio da svira na početku vremena.
***
’’Zar ni to više nemam? Veštinu svojih prstiju? Muziku? Prvo Luna, a sada i to... Sve što mi je ostalo. Nisam svirao, nisam pevao, ali to, to je bilo sve što mi je ostalo...
***
Pokušao je ponovo, ali na gitari puče žica.
***
’’Ne, nemoj mi uzeti i to! Ne i to!’’
***
Još jedna žica puče.
***
’’Molim te...’’
***
I još jedna, i još jedna i još jedna, sve dok nije ostala samo jedna. A onda i ona puče.
***
’’Kasno je, Aragore...’’
***
Eart je očajavao, grizao je usnu sve dok mu bele košulja ne beše kao crvena, zbog silne krvi koja se prolila. I Luna je bila crvena, jer je plakala.
Njen je rod podivljao, jer nastala je tišina, zvuk kao da više nije postojao, a grad nije osećao pogled kralja bezzemljaša. Nije očekivao ni osudu ni odorenje, nije imao više u šta da veruje. Ljudi počeše da ubijaju jedni druge, njima pod nogama, Aragoru pred slepim očima... A Luna je plakala...
***
’’Nikada nije kasno.’’
***
A onda slepi starac otvori usta i ponovo zapeva, kroz suve usne, još suvljim glasom. Pevao je pesmu bez reči i njegova tuga bila je golema, pokidala je sve niti nerazuma i nasilja što obaviše svet. Odjekivala je o granice vaseljenje, jednu po jednu sekla je sve konopce što držale su je ukotvljenu u mestu. I vaseljena bi slobodna, kada je i poslednja nit razuma bila presečena.
I konačno je shvatio Eart jačinu Aragorove tuge, težinu bola što pritiskao je tog mladića koji je, nad telom slomljene gitare, pevao pesmu bez reči...
***
’’’Nikada nije kasno, Earte.’’