ZABRANJENO KOPIRANJE ILI PRENOŠENJE TEXTA
COPYRIGHTS 2011©


1.poglavlje

„Eee, ako njega pozoveš da ide s tobom, za mene si mrtva!“ kazala je Daisy Lenney svojoj najboljoj prijateljici Hannah Willson u smijehu ali ipak ozbiljno. Te dvije djevojke koje su sada četvrti razred gimnazije i pripremaju se za maturu,iako je matura godinu dana daleko. Najbolje su prijateljice od još dječjeg vrtića. Potpuno su nerazdvojne. Hannah, plavih očiju i svijetlo smeđe kose boje meda bila je jedna od popularnijih cura u školi. Trenutno je na sebi imala topić baby roze boje i kratke hlačice od finog trapera. Njoj uz rame uvijek je bila Daisy,ona je bila obična djevojka iz susjedstva kao i Hannah,ali ona se s njom nikako nije mogla mjeriti s popularnošću,iako se ona nije niti trudila biti nešto jako popularna. Njezine oči bile su sjajno zelene boje, a kosa, crna kao najtamnija noć. Uvijek je mrzila svoju kosu, no Hannah ju je uvijek uvjeravala da je prekrasna. No, djevojke tvrdoglave kao Daisy to nisu mogle shvatiti. Strogi sestra joj nije dopuštala farbanje u neke druge boje jer je još premlada za to. Ona je većinom nosila staru odjeću svoje još starije sestre.
No, iako je razlika između te dvije djevojke bilo preko stotinu, one su i dalje bile najbolje prijateljice.

„Pa daj curo draga, tebe je pozvalo troje dečkiju, a mene je samo Kevin“, odgovorila joj je Hannah. Kevin McGrandy je bio razlog svađa većinu djevojaka u školi i u normalno vrijeme. No sada, kad ih je samo mjesec dana odvajalo do maturalne zabave nastajale su i ozbiljne tučnjave. Taj kapetan bejzbolske momčadi osvajao je i slamao srca naivnih djevojaka, no ipak i one koje su bile svjesne toga, pale su na njegov šarm.
„Da,ali tebe je pozvao Kevin McGrandy! Kevin McGrandy! A mene?Mene su pozvali Fred Peters i Mark Shepard,a čini mi se da bi najpametnija stvar bila da odem sama,jer ću se totalno osramotiti ako odem s nekim od štrebera i luzera,a mom slučaju,oni su me i jedini pozvali na maturalnu!“
„Uvijek previše dramiš. Sigurno će te pozvati neki cool tip. Uostalom ima godinu dana do maturalne,a do tada ja stignem pronaći haljinu u kojoj ne izgledam debelo,a ti nekoga dečka s kojim ćeš otići na maturalnu. Uostalom,ako netko ne naiđe uvijek možeš ići sama,a ako ja ne nađem haljinu posudit ću neku od frendica.“
Daisy je zakolutala očima. Hannah je prema njezinom pogledu shvatila da je dosta tog razgovora ako ne žele započeti neku svađu. Još je i mislila da se dugo nisu svađale, ne želi riskirati. Užasno je htjela da skrenu na neku drugu temu, ali što, ali što. Onda se dosjetila

“Daisy, sjećaš se Catherine Campbell?” upita Hannah. Iako je bilo bolno, pokušala je. “Djevojke koja je išla s nama u osnovnu školu?”

“Hmm, da razmislim. To je možda ona koja je imala bogate roditelje koji imaju vikendicu u Sjevernoj Irskoj?” razmišljala je Daisy buljeći u svoju šalicu toplog kakaa.

“Da, i imali su psa Buda koji nas je ganjao kad smo brali s njihove trešnje”, prisjećala se Hannah svog lijepog i uzbudljivog djetinjstva koje je, kako je ona odredila, bilo puno lakše nego sada.

“Da, da, i sad, što je s njom? Nisam čula za nju već, uh, koliko dugo” Daisy je govorila i u sebi brojila godine što su prošle od četvrtog razreda osnovne škole.

“Pa, čula sam u vijestima da je ubijena”, brzo je bubnula Hannah i čekala da vidi Daisynu reakciju. No u to netko pokuca na vrata Hannahine sobe.

“Mogu ući? Nadam se da mogu!” kaže glas iz hodnika. Zatim se vrata otvore i u sobu uđe mršava i niska žena plave kose na kojoj se već vide poneke sijede. Bila je nasmijana i u rukama je držala pladanj s raznovrsnim kolačičima u kojima su se vidjeli i Hannini najdraži kremasti kolači koje je kao mala uvijek uživala praviti. Na licu joj se vidio osmjeh no Hannah je znala, i ona je bila zabrinuta zbog ubojstva u susjednoj ulici.






2.poglavlje

To je bilo lice Hannine majke. Hannhu je zaista zabrinula njezina majka,Nicole. Nicole je bila zaista sitne građe, plave kose i plavih očiju, te je pomalo podsjećala na Nicole Kidman, s kojom je osim imena dijelila i vrlo sličan izgled. Nosila je ružičastu haljinu i bijele štikle. Hannina majka voljela je nositi jednobojnu odjeću,a uvijek je izgledala kao da se upravo vratila s neke poslovne večere.
„Dušo,jesi li čulo za umorstvo one djevojke koja je išla u tvoju školu?“ Upita Hannina majka zabrinuto.„ Naravno da jesam, cijela škola bruji o tome.“ Odgovorila je Hannah želeći ostati što smirenija.„Pa,ja i tvoj otac smo razmišljali. Znaš, smatramo da ne bi bilo pametno da ideš van poslije 8 sati navečer,barem dok se ne pronađe ubojica,jer smo zaista zabrinuti da ti se nešto ne bi dogodilo. Uostalom, policija je napomenula da trebamo biti na oprezu dok se istraga ne završi.“
„Ali mama!“ „Ništa ali! Morat ćeš nas poslušati zbog tvoje sigurnosti,jer ne želimo da završiš kao Catherine. Strogo je odbrusila Hannina majka,Nicole.
Hannah je odmah shvatila da nema smisla svađati se sa svojom majkom, jer izgleda da se tu neće moći provući. Uostalom,ni njoj nije bilo svejedno šetati se ulicama u gluho doba noći,pogotovo ne onom u kojoj se dogodilo umorstvo, ali ipak, propustit će sve tulume,što zaista nije fer s obzirom na to da je odlična učenica i da će na vjerovatnije dobiti stipendiju.
Nicole je ostavila pladanj s kolačićima, te napustila Hanninu sobu.

„ Nemoj se brinuti Hannah, meni će moja sestra zasigurno odrediti još stroža pravila.“ Odgovorila je Daisy. Daisy, za razliku od Hannah nije živjela u sretnoj obitelji. Njezina majka je umrla pri porođaju, za što je Daisy često krivila sebe. Njezin otac je bio vojnik, te je poginuo prije samo 2 mjeseca, pa je stoga ona ostala na skrb svojoj sestri,Chloe,koja je bila deset godina starija od nje. Chloe je bila vrlo draga osoba, smeđe kose i očiju boje kestena. Trenutno je radila kao liječnica u jednoj bolnici izvan Dallasa. Chloe se mnogo lakše oporavila od smrti njihovog oca ,no Daisy je to stalno zujilo glavom.
„Nego,što kažeš na jednu šetnjicu Crescent Creekom?Istina,prošlo je osam,ali sigurna sam da moji roditelji neće niti primijetiti, sada zasigurno gledaju Dnevnik, kao i svake večeri. Uostalom,što nam se loše može dogoditi? Moja mama ionako uvijek pretjeruje. “ Upitala je Hannah,koja je pokušavala oraspoložiti Daisy, ali Hannah ustvari i nije bila nešto raspložena.
U tom trenutku,zaista neočekivano zazvoni telefon.
Hannah pogleda na sekretaricu – sakriven broj!
„Nekakva zezancija dečkiju iz razreda,pretpostavljam“ Reče Hannah Daisy. „No?Javi se!“ Odvrati zainteresirano Daisy. „Halo?“ Reče zbunjeno Hannah. U tom trenutku je mogla samo razmišljati o tome da je ovaj anonimni pozivatelj ni manje ni više nego Kevinu McGrady,koji je,između ostalog bio poznat po raznim spačkama i šalama,. Ovo bi njemu bila samo sitnica. On je jednom gađao ravnateljev auto sa jajima. Ali,naravno, nije prošao baš nekažnjeno. Dobio je ukor,razgovor s ravnateljem i još jedan od brojnih razloga koje bi profesor iz tjelesnog navodio svake godine na temu 'Zašto bi McGrady-a trebalo izbaciti iz škole', ali mu se dosad s ciljem te teme nije posrećilo. Inače,Kevin je sve spačke izvodio baš na tjelesnom,zbog čega mu se toliko 'posebno' zamjerio. No,Kevin nije bio anđeo ni na drugim predmetima,samo je bio mrvicu bolji. Zlatno dijete,zar ne?
„Halo?!“ Ponovi glasnije Hannah ponadajući se da je to zaista Kevin.
„Ništa nije kako izgleda.“ Glasila je rečenica iz telefonske slušalice. Hannhu je to jako iznenadilo,i pomalo zbunilo. Tko bi normalan netko ovakvo rekao na telefon? Sad barem zna da nije Kevin. Nažalost.
„Stvarno čudno!Što bi to tek trebalo značiti!? Reče Hannah zbunjeno .
„Znaš što?Tko god da je,izgleda da nema pametnijeg posla nego zezati nas. Ne uzimaj to k srcu. Najbolje bi bilo da sve to zaboravimo i jednostavno odemo van,u šetnjicu gradom.“ Kaže Daisy. Hannah nastavi nervozno vrtjeti svojim prstenom,kojeg je dobila za 13 rođendan i samo potvrdno kimne glavom.



3. poglavlje

Daisy i Hannah spuštale su se do kuhinje pa niz nju do hodnika. Daisy je obukla svoji zeleni kaputić koji je bio već poprilično ofucan jer ga je već još prije dvije godine nosila njezina starija sestra, Chloe. Hannah je već na sebe navlačila rozu kapicu s natpisom Barbie. Ah, što će kad je ona za svoje roditelje još uvijek mala djevojčica iz kinderbeta koja u potpunosti ovisi o njima. Ali, svom srećom ona to nije bila. Napokon su izašle van, bila je jesen. Posvuda otpalo lišće, drveće stare susjede Lilian Stewart bilo je posve prazno, bez lišća. Vidjelo se samo crno granje koje je isto bilo trulo i nikakvo. Prijateljice su se odvojile od tog naizgled lijepog ali ipak tužnog prizora i krenule prema Crescent Creek. Ulici u kojoj se dogodilo umorstvo. Daisy se pravila da je sve OK i uopće nije bila prestrašena. No, Hannah joj je vidjela strah u očima, te kao da joj je na čelu pisalo da bi rađe sada ležala u toplini svojeg ili Hannahinog doma na sigurnom, ne sad ovdje na minus pet u ulici u kojoj se dogodilo umorstvo.
„Daisy, jesi li sigurna da želiš da nastavimo? Priznajem, ni meni nije svejedno, no u ovoj smo mi ulici provele skoro cijeli naš život i ovdje imam mnogo sjećanja vezanih uz moje nesavršeno djetinstvo. Ali tu je uvijek bilo sve potpuno savršeno“, počela je Hannah, gledajući svoju prijateljicu Daisy ravno u oči.

„Pa da, u ovom mjestu imamo puno sjećanja vezanih uz djetinjstvo. Da li se sjećaš kad smo se kao devetogodišnjakinje penjale na trešnju gospodina Smitha koji je slučajno bio kod kuće? Uh, očitao nam je dobru lekciju!“ sjećala se Daisy buljeći u trešnju gospodina Smitha koja je sada pripadala višečlanoj obitelji Matthews, pošto je gospodin Smith umro prije dvije godine. Sada se više nisu mogli penjati na sočnu trešnju jer je kuću obitelji Matthews čuvao opasni njemački ovčar Shaggi.

„Pa, jesi li sigurna da želiš nastaviti? Mislim, ne želim da tu šećemo sve u strahu“, rekla je Hannah. Potpuno ozbiljno, i vidjelo se da je i njoj bilo dosta ove šetnje. Daisy je samo primila Hannah za ruku i skrenule su u Crescent Creek. Nijedno svijetlo u toj ulici nije bilo upaljeno, tišina je harala Crescent Creekom.
„Idemo u park?“ reče Daisy tiho. Glas joj je podrhtavao i Hannah je imala osjećaj da će Daisy svaki trenutak okrenuti leđa i svom snagom pobjeći iz te ulice.
„Okej.“ reče Hannah mucajući. Koliko god se trudila,nije mogla izbiti to umorstvo iz svoje glave. Ubijena je Catherine, djevojka njihovih godina, s kojom su se družile u osnovnoj školi. 25.Travnja pronašli su njezino beživotno tijelo u parku, u ulici Crescent Creek. Ubijena je s nožem, čak dvadeset i pet uboda.Obdukcija je pokazala da je Catherine očito poznavala svoga napadača, te se borila do zadnje kapi krvi. Također,imala je slomljeno rebro,tijelo joj je bilo puno masnica te je doživjela potres mozga od udarca tupog predmeta u glavu. Svjedoka nije bilo,kao ni oružja kojim je počinjeno ubojstvo, a jedini dokaz koji bi mogao identificirati ubojicu su par otisaka pronađena na žrtvi,ali opet ništa značajno, jer to nije moralo značiti da su bili baš ubojičini.
Djevojke su sjele na klupicu blizu ulične lampe,koja je bila jedini izvor svjetlosti u cijeloj ulici. Daisy je slušala pjesme na iPodu,a Hannah je pisala poruku majci da je trenutno u parku u ulici Sheperd,što je bila laž,ali Hannah nije željela da joj se majka uzruja. Daisy je skinula slušalice i opet nervozno pogledavala oko sebe.
„Nego,idemo u Bistro sutra poslije škole?“ Reče Daisy želeći popraviti Hannino raspoloženje.
„Voljela bih ali…“ I naglo prekine Hannah. Hannah sada nije izgledala smireno kao prije sekundu. Sada je izgledala kao da je ugledala duha. Ali ovaj put je bilo nešto strašnije.
„O moj bože!Ne,to ne može biti,ja sam zacijelo luda..“ Rekla je Hannah te je počela plakati. Bila je potpuno blijeda i šokirana. Njezino preplanulo lice odjedanput je potpuno poblijedjelo.
„ Hannah što je,reci mi!“ Reče ljutito Daisy.
„ Pogledaj tamo,kod one klupe kraj stabla lješnjaka…“ Reče Hannah i počne se još jače tresti. Kraj stabla lješnjaka nalazila se najstrašnija moguća scena. Kraj velikog grma ležalo je tijelo Catherine Campbell okruženo golemom lokvom krvi.
„O moj bože,ne,to ne može biti! Vikne Daisy.
„Da,to je Catherine!“ vikne još jače Hannah i baci se Daisy u zagrljaj.
Bilo je to Catherinino tijelo,osim ako ih oči nisu varale. Catherinino beživotno tijelo. Njezino vitko i potpuno blijedo tijelo,osim njezinih predivnih tamnocrvenih usana. Njezine plave oči sjajile su se poput dva dijamanta. Njezine tamnocrvene usne su dolazile do izražaja,iako bi trebale biti blijede. Pogled joj je bio zgrožen,kao da je ugledala nešto što nikako nije očekivala. Možda svoju ubojicu?
Djevojke su se gledale u oči i nisu progovorile ni riječi. Da, to je bilo stvarno, to je Catherine. Daisy je trebalo još trunčice šoka da padne u nesvijest. Dobro što nije, pomislila je Hannah. Njezina najbolja prijateljica, Daisy, je jako osjetljiva. Zaplače i kad vidi ubijenog leptira. Ali odjednom im je mrak dolazio pred oči,i sve je nekako bilo lakše,dolazio je osjećaj olakšanja…bar na trenutak.















4.Poglavlje

„ Hannah! Probudi se!Doktore,što će se desiti ako se ona ne probudi? “ U suzama je Nicole uzrujano ispitivala doktora,te mu je samo nabijala dodatan stres, ali to je sasvim razumno s obzirom na to da su one,ipak,njihove sestre i majke.
„O moj bože što se to događa?Gdje sam ja?“ ošamućeno je govorila Hannah. Hannah je još jednom pogledala oko sebe i zapazila da se ne nalazi na najpoželjnijem mjestu. Barem nije ravnateljev ured.
„Kćeri!Tako mi je drago što si dobro!“ uzrujano je progovorila Hannhina majka,grleći Hannah najjače što je mogla. Užasno se preplašila mogućnosti da bi Hannah mogla umrijeti. Naime,Nicole nije mogla imati djecu. To ju je mučilo kroz cijeli život. Kada je upoznala Hannhinog oca, Hanka, bila je presretna jer je napokon dobila nekakvu svijetlu točku u životu. Nakon dvije godine,Hank je zaprosio njezinu majku, i,naravno pristala je. Sve je išlo svojim tokom,no tu je bila još jedna prepreka. Njihove obitelji. Nicolini roditelji nisu uopće marili za nju,bila im je samo teret,čak u početku nisu željeli ni vidjeti Hannah,što je paralo njezino srce. Hankova obitelj bila je drugačija; roditelji su marili za svoje dijete. Nažalost, sva ostala rodbina je navijala za Hankovu smrt,s obzirom na to da su mu roditelji stari,a on još uvijek nije pronašao ženu niti ima djece,to je ipak bila bogomdana prilika. Krasne obitelji,zar ne? Za poželjeti. No vratimo se mi našoj priči. I Hank i Nicole željeli su dijete,a nije baš išlo. Sve dok jednoga dana Nicole nije došla kući ozarena lica sa osmijehom na licu i jednom rečenicom koju je ponavljala sto puta sljedećih godinu dana: Imat ćemo dijete! Nicole je imala mučnu trudnoću,konstantno su je snalazile neke nesreće. Niti s prehranom joj nije išlo najbolje; jela je previše i dobila 20 kila. Još je nekad i zapalila pokoju cigaretu,jer je prije trudnoće bila pušač,a navike se nikako nije uspjela riješiti,koliko god se trudila- Pa je,stoga,morala proći cijelu trudnoću u bolničkom krevetu jer je opasnosti bilo jednostavno previše,a liječnike su zabrinjavale i Nicoline navike. Kada ju je napokon rodila,sve su brige bile zaboravljene; čak je prestala i pušiti,zaslugom liječnika iz bolnice. Bila je zaista čudna,ali je uistinu željela dijete,koje je i dobila. A što se sada događa? Njezina kćerka jedinica leži u bolničkom krevetu,a prije sat vremena nisu bili niti sigurni da li će se uopće probuditi.
„Mama,gdje sam ja?Što mi se dogodilo!Gdje je Daisy!?“ Ponavljala je Hannah. Ta su joj pitanja,otkad se probudila,neumorno zvonila u glavi. No,činilo joj se kao da su od nje očekivali odgovor.
„Nažalost ste u bolnici,i nadam se da imate dobro objašnjenje za ovo što se dogodilo!“ Vikne Nicole te se smiri i opet progovori,ali ovaj put nježnije,normalnim tonom glasa.
„Dušo…mi ustvari ne znamo što se vama dvjema dogodilo. Malo poslije tebe i Daisy se probudila. Ona je u susjednoj sobi do tebe. Slomile ste rebro,pune ste masnica,i doživjele ste potres mozga. Što je zaista fascinatno jer imate iste ozlijede kao i ..“ Na trenutak Hannhina majka stane. „Kao i Catherine Campbell. Jedina razlika je ta da ste vas dvije imale toliko sreće da ste sada žive. I nasreću,niste izbodene.“
Hannah je bila u šoku. Najgore od svega je bilo to,što se ona nije sjećala ničega od prošle noći. Što će reći majci? Išla je sa prijateljicom u ulicu u kojoj su joj roditelji izričito zabranili da ide. Ako joj je pamćenje dobro,prošlo je osam,ali roditelji je baš i nisu zamijetili kad je izlazila. Zatim se budi sa slomljenim rebrom,i zadnja stvar koje se sjeća je padanje u nesvijest,poslije otkrića Catherininog tijela. Ali ona je pokopana! Vjerovatno je halucinirala... Nadajmo se da će Daisy izostaviti taj događaj,ili će obje na psihijatriju. Ali ostalo će morati reći,kako bilo da bilo.
„Mama,ja i Daisy…išle smo negdje oko 8 sati,van u Crescent Creek. Sjedile smo na klupici,sve dok polako nismo pale u nesvjest,a sljedeće čega se sjećam je to,da ležim u bolnici sa slomljenim rebrom i potresom mozga.“ Reče Hannah i proguta knedlu.
„Molim!?Nisam li ti to izričito zabranila!?I vidiš li sad što se dogodilo!? Vjerovatno su te nadrogirali pa pretukli!Mlada damo,u kazni si sljedeća 3 mjeseca. I to još zbog laganja!Jasno si mi poslala poruku da…“ Liječnik nakratko prekine Nicolin govor,te ju odvuče na stranu kako bi ju zamolio da potpiše neke dokumente i ispuni formulare,s obzirom na to da kad su Hannah i Daisy sa teškim ozljedama stigle na Hitnu pomoć,svi su formulari bili potpuno zaboravljeni.
No,uistinu kako je ona završila na hitnoj? To će priupitati Daisy kasnije . Ali pravo je pitanje,kako je došlo do svih tih ozljeda? Da li je pretučena? Je li ona stvarno bila nadrogirana? Jer jedina stvar koje se ona sjećala je bila ta na Catherine i naravno,na ogroman osjećaj olakšanja kada su pale u nesvjest.
Misterija joj je puna glava, da li se to neko poigrava s njom i Daisy? Jednostavno, više nije željela o tome misliti, bojala se da će joj taj šok obilježiti cijeli život i da ni odlazak najboljem psihologu u gradu, gospodinu Clleversonu neće pomoći (naime, njemu je išla tatina teta Sophia i pomoglo joj je). Ako pomogne Hannah, sama je odlučila da će mu iskreno čestitati i zamoliti mamu da mu pripremi posebnu večeru koji on ne bi mogao zaboraviti jer bi ga opijao miris taman pečene purice okružene s kuhanim krumpirićima i za prilog salata polivena maslinovim uljem i pomiješana s malo octa. Ne zaboravimo i kolač s višnjama preliven šlagom i ispod finim zagorjelim biskvitom. Za piće, čokoladni liker promiješan s pravom čokoladom i gore iznad svega, opet šlag. Hannah je pomislila, zašto to sve ne bi zadržala samo za sebe. I lagano, kao snijeg, padala je u san, iako je ovdje mogla osjetiti samo miris golih bijelih zidova i doktorova muškog i totalno odbijajućeg parfema za kojeg je on mislio da užasno privlači žene. A tu se Hannah slagala jedino sa riječju užasno a ostalo su bile čiste laži do laži. Polagano se njezin san pretvarao u noćnu moru i počela je osjećati miris špinata i pokvarenoga kozjeg mlijeka iz sigurno neke domaće uzgajivačnice. I nakon par trenutaka, shvatila je da to nije san, jer se taj miris počeo približavati i u sobu je odjednom stupila zdepasta ženica od kakvih metar i pedeset centimetara i glasno pozdravila Hannah.
„Dobro jutro, ili što već, pacijentice moja! Ja sam Lilly Leadfoot, tvoja medicinska sestra, i sad sam ti donijela neku finu hranu da ti malo uljepšam trenutak kad ću ti vaditi krv“, rekla je uz smješak i izraz lica kao kad vidite neko malo preslatko novorođenče u kolicima. Hannah se čudila kako nije još počela govoriti „buci buci“.
„Hvala, ručak izgleda baš, sasvim d-dobro“, lagala je Hannah gledajući taj zeleni i neukusan špinat i želeći reći da je ovo najgora stvar koju će ona ikad morati probati no kad je vidjela dječji izraz na njezinom licu, jednostavno nije mogla.

„Evo, da ti izvadim krv, i onda ću ti dati jedno iznenađenje!“ rekla je sestra Lilly i ubola iglu u Hannahinu ruku. Očekivala je da će Hannah zaboraviti na bol jer će biti kao malo djetešce znatiželjna i u glavi će joj biti jedino to iznenađenje, no Hannah je ipak zajauknula.
„Koje je iznenađenje? Buket tulipana, možda ga je poslao Jason Jackell, što piše?“ znatiželjno kao nikada do sada upitala je Hannah. Obrazi su joj se crvenili jer se nadala da je to upravo buket od Kevina McGradya-a,da,to bi bilo još sto puta bolje.
„Neznam,ne piše ništa,možda je neko iznenađenje!Ah,Buket žutih tulipana…predivni su!“ Reče Lilly s divljenjem i preda Hannah buket. Hannah je oduševljeno pogledala buket,te otvorila poruku napisanu krvlju na malenu istrganu komadiću papira i zgroženo ju je pročitala.
„Molim vas otiđite, i to brzo, bježite svom snagom!“ zapovijedila je Hannah i jadna je Lilly sva u strahu pobjegla te zavrištala svom snagom.