Poglavlje 1: Buđenje
„Hajde,Loreine.Diži se,danas je novi ,drugačiji dan“ kažem sama sebi,ohrabrujući se,mada sam znala kako lažem sama sebi. Polagano sam se dignula iz kreveta te krenula prema prozoru.
„Opet pada kiša“ rekla sam,zvučajući razočarano,ali zapravo nisam bila.Nije uopče čudno za jesen da pada kiša.Već sam se ionako navikla na to.Bacila sam pogled prema koferima kod moga ormara.Oh,pa da, ja idem u posjetu svojoj sestri.Svojoj Dorothi.To me ipak malo razveseli.Voljela sam jako svoju Dorothu.Bila je tako nježna,i imala je predivno umirujuće tirkizne oči,predivnu baršunastu plavu dugu kosu,i nježne ruke.Imala je veliko srce,i bila je stalno uz mene.Stalno,sve dok nije otišla na faks u potpuno novu državu prije godinu dana.I ja sada idem u posjet k njoj.Na licu mi se pojavio veliki smješak.Navukla sam na sebe neku prestaru majcu tirkiz boje s dugačkim rukavima i nekim čudnim grbom na lijevome rubu majce.Tu mi je majcu još prije 4 godine poklonila moja baka,govoreći da je ta majca posebna i da je mogu nositi samo posebne djevojčice poput mene.Opet sam se nasmiješila.Baka je oduvijek bila tako vješta s riječima,i tako nekako...tajnovita.Znala mi je pričati priče o magiji,borbama za pravdu,čarobnjacima.Kao malena,htijela sam se i ja boriti.No,odrasla sam.To ne postoji.Čarobnjaci,vile,trolovi,vilenjaci,vukodlaci su samo plod nečije velike mašte.U jednom trenutnku,pogledala sam prema ogledalu.Izgledala sam...smiješno.Imala sam na sebi samo tirkiz majcu i gaćice s velikim crvenim natpisom Don't touch.Počela sam se smijati na glas,kao neki luđak koji se smije sam sebi.
„Loreine,jesi li budna?“upitala je moja majka iz kuhinje,pomalo uzrujanim glasom.“Loreine!“ ovaj put se izderala.Brzo sam uzela crni dugački šos sa stolice te ga na brzo obukla.
„Evo me,mama!“viknula sam,pokušavajući zatvoriti patentni zatvarač.Glupi,potrgani petentni zatvarač.Polagano sam se došetala u kuhinju,i dalje pokušavajući zatvoriti zatvarač.U kuhinji se osjetio se miris kuhane kave i palačinki.Moja je majka bila za štednjakom i prekla jaja.
„Loreine,zašto ti tako treba dugo da se probudiš? Sva normalna djeca probude se za tili čas.Ali ne,tebi treba 10 minuta da samo oči otvoriš.Ah,Loreine“ izgoovorila je to nježno,u jednom dahu i pogledala prema meni.I dalje sam se zabavljala sa zatvaranjem mog zatvarača.Jasno sam čula kako se majka naglas nasmijala.
„Daj,Lori,ja ću“I zatvorila je jednim potezom.Nikako mi to nije jasno,kako njoj sve ide od ruke.Namrštila sam se,sa malenim smješkom.
„Hvala“ promrmljala sam i sjela za stol.