1 3. Zašto nisam samo otišao?,da zato što sam debil. sub stu 05, 2011 5:04 pm
aureiaxxpixie.
"Fuck you,I won't do what you tell me!"
Bilo mi je kao - ne znam kao što. Kao da ovo nije
stvarno. Kao da sam u nekakvoj darkerskoj verziji loše sapunice.
Umjesto da sam frik za audio/video koji se sprema pozvati glavnu
navijacicu da s njim ode na maturalnu, bio sam drugoplasirani vukodlak
koji se sprema pozvati vampirovu ženu da ode s njim pod plahte i malo
se pari. Divota. Ne, necu to uciniti. To nije normalno i nije u redu.
Potpuno cu zaboraviti sve što mi je rekao.
Ali razgovarat cu s njom. Pokušat cu je natjerati da me sasluša.
A ona nece. Baš kao i uvijek.
Edvvard nije davao ni odgovore ni komentare na moje misli dok me vodio natrag u kucu.
Upitao
sam se zašto se baš ondje odlucio zaustaviti. Je li tamo bio dovoljno
daleko od kuce da ostali ne cuju njegov šapat? Je li u tome bila
poanta? Možda. Kad smo prošli kroz vrata, oci ostalih Cullenovih bile
su sumnjicave i zbunjene. Nitko od njih nije izgledao zgadeno ili
uvrijedeno. Znaci da ocito nisu culi nijednu od dvije molbe koje mi je
Edvvard uputio.
Zastao sam na otvorenim vratima, ne znajuci tocno
što bih sada. Bilo mi je bolje na tom mjestu, gdje je još mrvica
podnošljiva zraka puhala izvana.
Edvvard je ušao u sredinu skupine,
kruto držeci ramena. Bella ga je zabrinuto promatrala, a onda joj se
pogled na trenutak susreo s mojim. Zatim je ponovno krenula gledati
njega.
Lice joj je poprimilo sivkasto blijedu boju, i vidio sam na što je mislio kad je rekao da joj se od uzrujavanja pogoršava.
"Pustit
cemo Jacoba i Bellu da razgovaraju nasamo", rekao je Edvvard. U glasu
mu uopce nije bilo izražajnosti. Zvucao je robotski.
"Preko moga
pepela", uzvratila mu je Rosalie siktajem. Još uvijek se motala Belli
oko glave, jedne hladne ruke zaštitnicki postavljene na Bellin
bljedunjavi obraz.
Edvvard je nije pogledao. "Bella", rekao je istim
onim praznim tonom. "Jacob bi htio porazgovarati s tobom. Bojiš li se
ostati sama s njim?"
Bella me zbunjeno pogledala. Zatim je pogledala Rosalie.
"U redu je, Rose. Jake nam nece ništa. Idi s Edvvardom."
"Možda je to neka smicalica", upozorila je plavuša.
"Ne vidim kako", rekla je Bella.
"Carlisle
i ja uvijek cemo ti biti na vidiku, Rosalie", rekao je Edvvard. Njegov
je bezosjecajni glas pucao, otkrivajuci bijes u dubini. "Nas dvojice se
ona boji."
"Ne", prošaptala je Bella. Oci su joj svjetlucale, mokrih trepavica. "Ne, Edvvarde, ne bojim se..."
Odmahnuo
je glavom, blago se osmjehnuvši. Bilo je bolno vidjeti taj osmijeh.
"Nisam to tako mislio, Bella. Dobro sam ja. Ne brini zbog mene."
Odurno. Imao je pravo - ona se grize zato što je njemu teško. Cura je klasicna mucenica.
Rodila
se totalno u pogrešnom stoljecu. Trebala je živjeti u ona vremena kad
se još moglo srediti da je bace lavovima s nekim plemenitim ciljem.
"Sve vas molim", rekao je Edvvard, kruto pokazavši prema vratima. "Idemo."
Pribranost
koju se trudio zadržati zbog Belle bila mu je na izmaku snaga. Vidio
sam koliko je blizu onome covjeku na lomaci u kojega se vani pretvorio.
I ostali su to opazili. Šutke su izašli kroz vrata, a ja sam im se
maknuo s puta. Kretali su se brzo; srce mi je dvaput lupilo, i tu više
nije bilo nikoga osim Rosalie, koja je oklijevala nasred sobe, i
Edvvarda, koji je i dalje cekao na vratima.
"Rose", rekla je Bella tiho. "Htjela bih da odeš."
Plavuša
je prostrijelila Edvvarda pogledom, te mu mahnula da izade prvi.
Izgubio se kroz vrata. Uputila mi je dug, prijeteci pogled, a onda i
sama nestala.
Kad smo ostali sami, prešao sam sobu i sjeo na pod do Belle. Primio sam joj obje hladne ruke i poceo ih oprezno trljati.
"Hvala, Jake. To mi godi."
"Necu ti lagati, Bells. Izgledaš odurno."
"Znam", uzdahnula je. "Strašno me je vidjeti."
"Strašno kao cudovište iz mocvare", složio sam se.
Nasmijala se. "Tako mi je drago što si tu. Ugodno mi je smijati se. Ne znam koliko još teških drama mogu izdržati."
Prevrnuo sam ocima.
"Okej, okej", složila se. "Sama ih izazivam."
"Da, upravo tako. Pa kako si mogla, Bells? Stvarno!"
"Je li to on tražio da se dereš na mene?"
"Recimo. Premda mi ne ide u glavu zašto misli da bi me ti poslušala. Nikad dosad nisi."
Uzdahnula je.
"A lijepo sam ti rekao—" zaustio sam.
"Jesi li znao da '« lijepo sam ti rekao' ima brata, Jacobe?" upala mi je potpitanjem u rijec.
"Zove se 'drži jezik za zubima'."
"Dobra fora."
Iscerila mi se. Koža joj se rastegnula preko kostiju. "Nije moja - cula sam je na reprizi Simpsona."
"Ta mi je promaknula."
"Bila je smiješna."
Jednu minutu ništa nismo rekli. Ruke su joj polako postajale nešto toplije.
"Je li te zaista zamolio da razgovaraš sa mnom?"
Kimnuo sam glavom. "Da te malo urazumim. Eto bitke koja je izgubljena prije pocetka."
"Pa zašto si onda pristao?"
Nisam joj odgovorio. Nisam ni sam tocno znao.
Znao
sam jedno - svaka sekunda koju provedem s njom samo ce pojacati patnju
od boli koja me poslije ceka. Kao kod narkica s ogranicenom zalihom,
slijedi mi suocavanje s ružnom istinom. Što više šutova sada uzmem, to
ce mi teže biti kad mi se zaliha istroši.
"Izaci ce to na dobro, znaš", rekla je nakon minute tišine. "Vjerujem u to."
Na to mi je opet došlo crveno pred oci. "Medu simptomima ti je i poremecaj uma?" brecnuo sam se.
Nasmijala se, premda mi je bijes bio tako stvaran da su mi se ruke tresle na njezinima.
"Možda",
rekla je. "Ne kažem da ce se situacija lako razriješiti, Jake. Ali kako
sam mogla preživjeti sve što sam preživjela a da sada vec ne vjerujem u
cuda?"
"Cucla?"
"Pogotovo za tebe", rekla je. Smiješila se.
Izvukla je jednu ruku iz mojih i pritisnula mi je uz obraz. Bila je
toplija nego prije, ali na dodir mi je djelovala prohladno, kao i
vecina ostaloga.
"Više nego na bilo koga drugog, neko cudo ceka na tebe da ti postavi sve kako treba."
"O cemu ti to blebeceš?"
I dalje se smiješila. "Edvvard mi je jedanput rekao kako je to kod vas - to s otiskivanjem.
Rekao
je daje kao u Snu ivanjske noci, kao carolija. Otkrit ceš koja tebe
zapravo ceka, a onda ce ti možda sve ovo imati smisla."
Da nije izgledala tako krhko, poceo bih vrištati.
Ovako sam ipak zarežao na nju.
"Ako
misliš da bi otiskivanje ikada moglo dati smisla ovom bezumlju..."
Nastojao sam naci prave rijeci. "Stvarno misliš da bi ovo moglo postati
u redu samo zato što bih se ja jednoga dana mogao otisnuti na neku
neznanku?" Upro sam prstom u njezino nabreknulo tijelo. "Reci mi kojeg
je to onda smisla imalo, Bella! Kojeg je smisla imala moja ljubav prema
tebi? Kojeg je smisla imala tvoja ljubav prema njemu? Kada umreš" -
rijeci su mi režale - "kako ce to ikada više biti u redu? Kojeg je
smisla imala sva ova bol? Moja, tvoja, njegova! Ubit ceš i njega, makar
me nije briga za to." Lecnula se, ali nastavio sam. "Onda, kojeg je
smisla imala tvoja izopacena ljubavna prica, na kraju krajeva? Ako ima
ikakvog smisla, molim te, pokaži mi ga, Bella, jer ja ga ne vidim."
Uzdahnula
je. "Ne znam još, Jake. Ali jednostavno... osjecam... da sve ovo ide
prema nekom dobru, ma koliko ga je sada teško vidjeti. To bi se valjda
moglo nazvati vjerom."
"Umireš nizašto, Bella! Nizašto!"
Spustila
je ruku s moga lica na svoj nabrekli trbuh i pomilovala ga. Nije morala
to kazati rijecima da bih znao što misli. Umirala je zbog stvora.
"Necu umrijeti", rekla je kroza zube, i bilo mi je jasno da ponavlja stvari koje je vec rekla.
"Voljom cu natjerati svoje srce da kuca i dalje. Imam dovoljno snage za to."
"Pricaš
ciste gluposti, Bella. Predugo vec nastojiš održati korak s
natprirodnim. Nijedna normalna osoba ne može to izvesti. Nemaš dovoljno
snage." Primio sam joj lice rukom. Nisam se morao pritom podsjecati da
budem pažljiv. Sve je na njoj glasno izvikivalo lomljivo.
"Mogu ja. Mogu ja", mrmljala je, zvuceci baš kao ona djecja knjiga o lokomotivici koja je mogla.
"Ne izgleda mi baš tako. Onda, kakav ti je plan? Nadam se da imaš nekakav."
Kimnula je, ne gledajuci me u oci. "Jesi li znao da je Esme skocila s litice? Još dok je bila ljudska, hocu reci." "Pa?"
"Pa,
bila je tako blizu smrti da se nisu cak ni trudili odnijeti je u hitnu
službu - odnijeli su je ravno u mrtvacnicu. Samo, srce joj je i dalje
kucalo kad ju je Carlisle pronašao..."
Na to je prije mislila, kad je rekla da ce natjerati svoje srce da kuca i dalje.
"Nisi
naumila preživjeti ovo kao covjek", tupo sam izjavio. "Ne. Nisam
glupa." Tada me pogledala u oci. "Samo, ti vjerojatno imaš svoje
mišljenje o tome."
"Hitna vampirizacija", promumljao sam.
"Kod
Esme je uspjela. Kao i kod Emmetta, i Rosalie, cak i kod Edvvarda.
Nijedno od njih nije bilo u narocito dobrom stanju. Carlisle ih je
izmijenio samo zato što je bilo ili to ili smrt. On ne okoncava živote,
on ih spašava."
stvarno. Kao da sam u nekakvoj darkerskoj verziji loše sapunice.
Umjesto da sam frik za audio/video koji se sprema pozvati glavnu
navijacicu da s njim ode na maturalnu, bio sam drugoplasirani vukodlak
koji se sprema pozvati vampirovu ženu da ode s njim pod plahte i malo
se pari. Divota. Ne, necu to uciniti. To nije normalno i nije u redu.
Potpuno cu zaboraviti sve što mi je rekao.
Ali razgovarat cu s njom. Pokušat cu je natjerati da me sasluša.
A ona nece. Baš kao i uvijek.
Edvvard nije davao ni odgovore ni komentare na moje misli dok me vodio natrag u kucu.
Upitao
sam se zašto se baš ondje odlucio zaustaviti. Je li tamo bio dovoljno
daleko od kuce da ostali ne cuju njegov šapat? Je li u tome bila
poanta? Možda. Kad smo prošli kroz vrata, oci ostalih Cullenovih bile
su sumnjicave i zbunjene. Nitko od njih nije izgledao zgadeno ili
uvrijedeno. Znaci da ocito nisu culi nijednu od dvije molbe koje mi je
Edvvard uputio.
Zastao sam na otvorenim vratima, ne znajuci tocno
što bih sada. Bilo mi je bolje na tom mjestu, gdje je još mrvica
podnošljiva zraka puhala izvana.
Edvvard je ušao u sredinu skupine,
kruto držeci ramena. Bella ga je zabrinuto promatrala, a onda joj se
pogled na trenutak susreo s mojim. Zatim je ponovno krenula gledati
njega.
Lice joj je poprimilo sivkasto blijedu boju, i vidio sam na što je mislio kad je rekao da joj se od uzrujavanja pogoršava.
"Pustit
cemo Jacoba i Bellu da razgovaraju nasamo", rekao je Edvvard. U glasu
mu uopce nije bilo izražajnosti. Zvucao je robotski.
"Preko moga
pepela", uzvratila mu je Rosalie siktajem. Još uvijek se motala Belli
oko glave, jedne hladne ruke zaštitnicki postavljene na Bellin
bljedunjavi obraz.
Edvvard je nije pogledao. "Bella", rekao je istim
onim praznim tonom. "Jacob bi htio porazgovarati s tobom. Bojiš li se
ostati sama s njim?"
Bella me zbunjeno pogledala. Zatim je pogledala Rosalie.
"U redu je, Rose. Jake nam nece ništa. Idi s Edvvardom."
"Možda je to neka smicalica", upozorila je plavuša.
"Ne vidim kako", rekla je Bella.
"Carlisle
i ja uvijek cemo ti biti na vidiku, Rosalie", rekao je Edvvard. Njegov
je bezosjecajni glas pucao, otkrivajuci bijes u dubini. "Nas dvojice se
ona boji."
"Ne", prošaptala je Bella. Oci su joj svjetlucale, mokrih trepavica. "Ne, Edvvarde, ne bojim se..."
Odmahnuo
je glavom, blago se osmjehnuvši. Bilo je bolno vidjeti taj osmijeh.
"Nisam to tako mislio, Bella. Dobro sam ja. Ne brini zbog mene."
Odurno. Imao je pravo - ona se grize zato što je njemu teško. Cura je klasicna mucenica.
Rodila
se totalno u pogrešnom stoljecu. Trebala je živjeti u ona vremena kad
se još moglo srediti da je bace lavovima s nekim plemenitim ciljem.
"Sve vas molim", rekao je Edvvard, kruto pokazavši prema vratima. "Idemo."
Pribranost
koju se trudio zadržati zbog Belle bila mu je na izmaku snaga. Vidio
sam koliko je blizu onome covjeku na lomaci u kojega se vani pretvorio.
I ostali su to opazili. Šutke su izašli kroz vrata, a ja sam im se
maknuo s puta. Kretali su se brzo; srce mi je dvaput lupilo, i tu više
nije bilo nikoga osim Rosalie, koja je oklijevala nasred sobe, i
Edvvarda, koji je i dalje cekao na vratima.
"Rose", rekla je Bella tiho. "Htjela bih da odeš."
Plavuša
je prostrijelila Edvvarda pogledom, te mu mahnula da izade prvi.
Izgubio se kroz vrata. Uputila mi je dug, prijeteci pogled, a onda i
sama nestala.
Kad smo ostali sami, prešao sam sobu i sjeo na pod do Belle. Primio sam joj obje hladne ruke i poceo ih oprezno trljati.
"Hvala, Jake. To mi godi."
"Necu ti lagati, Bells. Izgledaš odurno."
"Znam", uzdahnula je. "Strašno me je vidjeti."
"Strašno kao cudovište iz mocvare", složio sam se.
Nasmijala se. "Tako mi je drago što si tu. Ugodno mi je smijati se. Ne znam koliko još teških drama mogu izdržati."
Prevrnuo sam ocima.
"Okej, okej", složila se. "Sama ih izazivam."
"Da, upravo tako. Pa kako si mogla, Bells? Stvarno!"
"Je li to on tražio da se dereš na mene?"
"Recimo. Premda mi ne ide u glavu zašto misli da bi me ti poslušala. Nikad dosad nisi."
Uzdahnula je.
"A lijepo sam ti rekao—" zaustio sam.
"Jesi li znao da '« lijepo sam ti rekao' ima brata, Jacobe?" upala mi je potpitanjem u rijec.
"Zove se 'drži jezik za zubima'."
"Dobra fora."
Iscerila mi se. Koža joj se rastegnula preko kostiju. "Nije moja - cula sam je na reprizi Simpsona."
"Ta mi je promaknula."
"Bila je smiješna."
Jednu minutu ništa nismo rekli. Ruke su joj polako postajale nešto toplije.
"Je li te zaista zamolio da razgovaraš sa mnom?"
Kimnuo sam glavom. "Da te malo urazumim. Eto bitke koja je izgubljena prije pocetka."
"Pa zašto si onda pristao?"
Nisam joj odgovorio. Nisam ni sam tocno znao.
Znao
sam jedno - svaka sekunda koju provedem s njom samo ce pojacati patnju
od boli koja me poslije ceka. Kao kod narkica s ogranicenom zalihom,
slijedi mi suocavanje s ružnom istinom. Što više šutova sada uzmem, to
ce mi teže biti kad mi se zaliha istroši.
"Izaci ce to na dobro, znaš", rekla je nakon minute tišine. "Vjerujem u to."
Na to mi je opet došlo crveno pred oci. "Medu simptomima ti je i poremecaj uma?" brecnuo sam se.
Nasmijala se, premda mi je bijes bio tako stvaran da su mi se ruke tresle na njezinima.
"Možda",
rekla je. "Ne kažem da ce se situacija lako razriješiti, Jake. Ali kako
sam mogla preživjeti sve što sam preživjela a da sada vec ne vjerujem u
cuda?"
"Cucla?"
"Pogotovo za tebe", rekla je. Smiješila se.
Izvukla je jednu ruku iz mojih i pritisnula mi je uz obraz. Bila je
toplija nego prije, ali na dodir mi je djelovala prohladno, kao i
vecina ostaloga.
"Više nego na bilo koga drugog, neko cudo ceka na tebe da ti postavi sve kako treba."
"O cemu ti to blebeceš?"
I dalje se smiješila. "Edvvard mi je jedanput rekao kako je to kod vas - to s otiskivanjem.
Rekao
je daje kao u Snu ivanjske noci, kao carolija. Otkrit ceš koja tebe
zapravo ceka, a onda ce ti možda sve ovo imati smisla."
Da nije izgledala tako krhko, poceo bih vrištati.
Ovako sam ipak zarežao na nju.
"Ako
misliš da bi otiskivanje ikada moglo dati smisla ovom bezumlju..."
Nastojao sam naci prave rijeci. "Stvarno misliš da bi ovo moglo postati
u redu samo zato što bih se ja jednoga dana mogao otisnuti na neku
neznanku?" Upro sam prstom u njezino nabreknulo tijelo. "Reci mi kojeg
je to onda smisla imalo, Bella! Kojeg je smisla imala moja ljubav prema
tebi? Kojeg je smisla imala tvoja ljubav prema njemu? Kada umreš" -
rijeci su mi režale - "kako ce to ikada više biti u redu? Kojeg je
smisla imala sva ova bol? Moja, tvoja, njegova! Ubit ceš i njega, makar
me nije briga za to." Lecnula se, ali nastavio sam. "Onda, kojeg je
smisla imala tvoja izopacena ljubavna prica, na kraju krajeva? Ako ima
ikakvog smisla, molim te, pokaži mi ga, Bella, jer ja ga ne vidim."
Uzdahnula
je. "Ne znam još, Jake. Ali jednostavno... osjecam... da sve ovo ide
prema nekom dobru, ma koliko ga je sada teško vidjeti. To bi se valjda
moglo nazvati vjerom."
"Umireš nizašto, Bella! Nizašto!"
Spustila
je ruku s moga lica na svoj nabrekli trbuh i pomilovala ga. Nije morala
to kazati rijecima da bih znao što misli. Umirala je zbog stvora.
"Necu umrijeti", rekla je kroza zube, i bilo mi je jasno da ponavlja stvari koje je vec rekla.
"Voljom cu natjerati svoje srce da kuca i dalje. Imam dovoljno snage za to."
"Pricaš
ciste gluposti, Bella. Predugo vec nastojiš održati korak s
natprirodnim. Nijedna normalna osoba ne može to izvesti. Nemaš dovoljno
snage." Primio sam joj lice rukom. Nisam se morao pritom podsjecati da
budem pažljiv. Sve je na njoj glasno izvikivalo lomljivo.
"Mogu ja. Mogu ja", mrmljala je, zvuceci baš kao ona djecja knjiga o lokomotivici koja je mogla.
"Ne izgleda mi baš tako. Onda, kakav ti je plan? Nadam se da imaš nekakav."
Kimnula je, ne gledajuci me u oci. "Jesi li znao da je Esme skocila s litice? Još dok je bila ljudska, hocu reci." "Pa?"
"Pa,
bila je tako blizu smrti da se nisu cak ni trudili odnijeti je u hitnu
službu - odnijeli su je ravno u mrtvacnicu. Samo, srce joj je i dalje
kucalo kad ju je Carlisle pronašao..."
Na to je prije mislila, kad je rekla da ce natjerati svoje srce da kuca i dalje.
"Nisi
naumila preživjeti ovo kao covjek", tupo sam izjavio. "Ne. Nisam
glupa." Tada me pogledala u oci. "Samo, ti vjerojatno imaš svoje
mišljenje o tome."
"Hitna vampirizacija", promumljao sam.
"Kod
Esme je uspjela. Kao i kod Emmetta, i Rosalie, cak i kod Edvvarda.
Nijedno od njih nije bilo u narocito dobrom stanju. Carlisle ih je
izmijenio samo zato što je bilo ili to ili smrt. On ne okoncava živote,
on ih spašava."