1 Poglavlje peto: More i kopno sub ruj 03, 2011 8:25 pm
Warrior Soul
Prozirne duše
Poglavlje peto:
[justify]Probudio sam se tačno u šest ujutru, ni minut ranije, ni minut kasnije. Nisam mogao to više da poričem, prevrćući se po krevetu tražeći položaj u kojem mi je samo sekund ranije bilo udobno, nadajući se da ću ponovo zaspati. Nisam uspevao. Prevrtao sam se okolo neko vreme. čvrsto stisnutih očiju, zevajući i sve vreme mi je bilo neudobno. Legoh na leđa, zaglavivši nogu između kreveta i zida, prebacivši ruku preko ivice kreveta. Moj omiljeni položaj za čekanje na san. Majka me uvek upozorava da ću, ako jednom zaista zaspem tako i okrenem se u snu, slomiti nogu.
Posle nekog vremena naslepo sam posegnuo za satom. Nisam verovao da je šet ujutru, i morao sam još jednom da proverim vreme. Bilo je veoma moguće da sam svojim jedva otvorenim, pospanim očima, pogrešno video vreme...
Tražio sam naslepo jer nisam želeo da otvorim oči. Bio sam jako pospan i zevalo mi se, a još mi je i lice bilo skroz ukočeno i imao sam onaj osećaj koji te sopadne kad zuriš u jaku svetlost i trudiš se da se ne namrštiš da bi bolje video... Bio je to veliki pritisk koji mi je smetao. Nisam želeo da ga pojačam otvorivši oči.
Onda sam oborio sat, naravno, i morao sam da ustanem da ga pokupim, otvorim oči i vidim da je zaista šest ujutru.Šest i deset, u stvari.
Bacio sam sat preko sobe i srušio se nazad u krevet. Negde oko sedam sam ponovo zaspao.
Sledeći put kad sam otvorio oči, bilo je normalno vreme, vreme za ustajanje. Jedanaest i petnaest. Digao sam se nekako, trljajući oči i pitajući se šta mi je noćas bilo...
Isto sam se pitao i dok sam zurio u svoj odraz u ogledalu u hodniku, ispitujući svoju kožu, nos, usta, crte lica. Praveći grimase.
’’Čega sam se to uplašio?’’, razmišljao sam, izbečivši oči i isplazivši jezik. ’’Mraka?’’
Tako mi je izgledalo. Ostavio sam otvorena vrata i širom otvorio prozor i sve vreme mi je bilo neprijatno zato što je bilo tako tiho. Nedostajalo mi je nešto. Pokret. Zvuk. Nešto. Neko...
Prestadoh da se bečim i uvukoh jezik nazad u usta. Umesto toga pogledah svoj odraz duboko u oči. Bile su zelene, kao i očeve.
Nisam se uplašio mraka. Plašio sam se praznine koja je zavladala u kući, nisam želeo da budem sam. Jer danas je godišnjica očeve smrti. A ja idem sa drugovima dole na plažu...
***
’’Hej...’’, šuštali su talasi zahtevajući moju pažnju. ’’Talijane!’’, pozvaše me moji drugovi i ja izronih, duboko udahnuvši, napunišvi pluća vazduhom do kraja. ’’Da?’’, viknuh da bi me čuli. Otplivao sam daleko od njih, još uvek suvih i na obali, dok sam se ja bacio na glavu, prilepivši se smesta uz dno. Plivajućiod njega odmakao sam dobrih nekoliko metara od njih. Voleo sam to da radim. Taj osećaj vode kako promoče svuda oko mene dok ja bro plivam priljubljen uz dno, prelazeći i po nekoliko metara pružao mi je veliko zadovoljstvo. Tako bih video svašta, ponekad i ono što inače ne bih; prelepe školjke manje od mog nokta zakopane ispod peska, na primer. Odigavši zamasima svojih ruku i nogu, pokretima svog tela, prvi sloj dna od dna, otkrio bih ponekad ta neverovatna blaga. Uvek bih ih izneo na obalu i poklonio nekome... Ranije. Nisam čak ni siguran kada... Sigurno ne u skorije vreme, dok sam postajao deo mora. Ali, jednom. I danas sam se setio ponovo svega toga.
Danas, takođe, nisam izneo školjke na obalu kad sam se vratio drugovima, iako sam video nekoliko zaista lepih.
’’Šta ste hteli?’’, upitah društvo koje se izležavalo na suvom pesku i uživao u Suncu dok sam ja ležao u plićaku ispružen na stomak. ’’Ništa.’’, odgovori mi Rajn. ’’Samo da proverimo gde si, da li si još uvek živ...’’, okrenula se da bi izložila svoja leđa Suncu. Nisam video zašto. Koža joj je već bila tamna, tamnija nego bilo kome od nas.
’’Daleko si otplivao.’’, primeti Ratek. ’’Mhm.’’, okrenuh se i ja. Sada sam ležao na leđima, lupkajući dlanovima po površini vode. Minijutarni talasi su mi golicali dlanove. More je bilo relativno mirno danas.
’’Hoće li mi se neko pridružiti u vodi?’’, okrenuh se ponovo na stomak i osmotrih ih. ’’Ne...’’, odgovoriše oni lenjo u glas, omamljeni toplotom. Ustao sam, voda u kojoj sam malo pre ležao dopirala mi je sada jedva do članaka. Ponovo sam skočio, bacivši se ceo napred i ispod. Nisam dugo mogao da sedim mirno u vodi. Prvo, postalo bi mi hladno. Drugo, nisam želeo...
’’Hej...’’, zašuštaše ponovo talasi kad sam se odmakao od obale. ’’Hej, Talijane...’’, zvali su me. Ili mi se bar činilo da me zovu. Isplivah na površinu po gutljaj vazduha, ali samo na kratko. ’’Hej...’’, zvalo me je more. ’’Talijane...’’ Glas je bio veoma tih, veoma nean. A onda je iznenada postao grub i glasan.
’’Talijane! Ne pretvaraj se da me nečuješ!’’, i glas mora koji sam mislio da umišljam iznenada je dobio oblik. [/justif]
(ovo je samo početak narednog poglavlja, zato što zbog škole nzm koliko ću vremena imati za pisanje...)